|
| |
|
|
|
MARIJIN PJEV!
Obično, većina djevojčica u djetinjstvu kad ih pitaš što žele biti, jednostavno odgovore- učiteljice.
Svojim lutkama drže predavanja o poslušnosti, pjevaju im najdraže pjesmice, i nježno ih spremaju na spavanje do sutrašnjeg dana.
Ali, Marija je prava iznimka, jer još od djetinjstva govori da će postati časna sestra.Za nju su lutke samo igračke kojima se ponekad poigra, ali joj baš puno ne znače.
Provodeći dane djetinjstva na selu, često je čuvala krave koje su pasle na livadi. Za Mariju je pravi užitak bio sjediti ispod debelog hlada drveća, koje ju je svojim širokim krošnjama štitilo od jakog sunca.
|
|
|
|
|
|
|
|
Dok bi krave mirno pasle travu, vjerni pas bi svaku pratio budnim očima, ne dozvolivši da i jedna makar slučajno zaluta u susjedov posjed.
Jednog prekrasnog dana, u potpunoj tišini, na zelenoj livadi sa psom i kravama, Marija je po prvi put osjetila Božji poziv.
I srcem i dušom pjevala je pjesmu :
Nakon otpjevane pjesme učini joj se kako čuje glas koji nježno treperi kroz zeleno lišće i tiho joj govori :
Tada je njeno srce još zanosnije zapjevalo : < O, Bože, zar si pozvao mene .>
Dijalog pjesme i Isusovih riječi ispunili su je srećom koji mnogi nisu razumjeli, pa čak i Marija nije bila svjesna tog trenutka ovjenčanog Isusovim zovom.
Sreću ovog prekrasnog popodneva podijelila je sa bakom. Nakon dvije godine, njena draga baka je za uvijek sklopila oči.
Marijin današnji poziv bio je već tada odabran. Nije trebala lutati i tražiti sebe negdje drugdje, kad ju je Isus pjesmom zvao.
Služiti Isusu, predajući se i srcem i dušom poslušnosti, poniznosti, buketima ljubavi za sve oko sebe, danas je to Marijina nova pjesma u koju je utkala svoje lijepe redovničke dane, pjesma koju će pjevati do kraja svog prolaznog života ovdje na zemlji.
|
|
|
PISMO ZA ANITU
Rodni zavičaj ostaje vječita tema onih koji su ga napustili i pošli u svijet tražeći svoju sretnu zvijezdu. Kad se u mislima prolazi poznatim stazama uvijek se iznova prebiru sva draga sjećanja i uvijek u oku zasja suza. Jer, na njima uvijek ostaju tragovi djetinjstva neizbrisani od kiše, nesmrznuti od snijega, jer žive u srcu gdje ih grije toplina nezaborava.
Upravo tako je i s Anitom, koja je svoje živahne dane djetinjstva provela u malome slavonskom selu, kao najmlađe dijete u obitelji s četvero djece. Uz dvije sestre i brata dani su joj prolazili u dječjim igrama i vječnom traženju nečeg zanimljivog i novog. U mlađim danima nije niti sanjala da će jednog dana postati časna sestra. Nikada nije dolazila u kontakt sa njima, pa joj stoga nije padalo na pamet da bi sama krenula u tom smjeru.
Ali, Otac nebeski za Anitu je imao svoje planove... Kad je bila osmašica, župnik joj se jednom obratio: "Anita, primijetio sam da si redovna u dolasku na mise. Jesi li voljna poći na duhovne vježbe u samostan? To je ujedno i prijedlog tvojih prijateljica."
Zrnca znatiželje koja su isijavala iz Anitinih očiju, bila su dovoljan odgovor. Za koji dan, našla se u samostanu na duhovnim vježbama. Najviše od svega htjela je vidjeti časne sestre i saznati nešto više o njihovom životu u samostanu. Tamo su je osvojile opuštenost sestara, posebice njihova nježnost i ljubav u radu s djecom.Te ugodne nove spoznaje, ipak, nisu bile dovoljne da bi se sama Anita opredijelila za život u samostanu, te je nakon osnovne škole odlučila ostati u zavičaju i završiti srednju školu. Po završetku trećega razreda ukazala joj se prilika da se zaposli.
|
|
To je svakako željela, jer zaposlenje je značilo veću sigurnost u njenom daljem životu.
I upravo tada nastavio se Božji plan sa Anitom. Stiglo joj je pismo s. Angeline s kojom se Anita povremeno dopisivala nakon duhovnih vježbi. U pismu je bio poziv da dođe na nove duhovne vježbe, za pripravnice i djevojke koje se još dvoume. Anita se odazvala... i ovoga puta pronašla "zvijezdu" koja joj je obasjala put! Na ponos svoje majke, Anita je napustila drago slavonsko selo, odlučivši postati Isusovom zaručnicom i na prvim redovničkim zavjetima spretno i odlučno mu reći: "Da!" |
|
|
|
|
|
|
BRANKINA KUŠNJA
Neka posebna pravila o tome kako pravilno donositi odluke, u ničijem životu ne postoje. Stoga se često događaju spoticanja, padovi, gubici pa i nehotična "razbijanja" snova o kojima se godinama sanjari.
Branka je imala svoj svijet, svijet djetinjstva u brojnoj obitelji, svijet mladosti sa utabanim putem. Duhovne vježbe na koje je redovito odlazila u Zagreb, iz godine u godinu činile su je sve odlučnijom i postojanijom u želji da postane redovnica.
Jednom prilikom, putujući vlakom na duhovne vježbe, upoznala je časnu sestru karmelićanku, koja joj je još bolje dočarala svrhu i cilj redovničkog života. Tek tada je Brankino srce bilo u potpunosti spremno poslije osmog razreda pokucati na vrata samostana. Ali, nije sve išlo po planu...
|
 |
Njenu vjeru je do temelja uzdrmao događaj koji je slijedio, te je počela pomalo i sumnjati u Božju ljubav i pravednost... Jednog sunčanog popodneva, vodila je Branka za ruku svog šestogodišnjeg brata u šetnju. Mali razigrani nestaško skakutao je uz nju dok su puni znatiželje razgledavali izloge. Branki ni dan danas nije jasno što mu je toliko privuklo pozornost kad joj se istrgnuo iz ruke i... - podletio pod motocikl!
Osjećala se krivom za bratovu tešku nesreću. Ta krivnja, ujedno i kušnja, ranjavale su joj mlado srce, dok je strepila za bratov život.
"Što ga nisam čvršće držala za ruku? ...Bar da nismo nikuda išli, ovo se ne bi dogodilo... O, Bože, zbog čeka me kažnjavaš, a ja te ljubim!?!" - neprekidno se pitala, dovodeći sve u sumnju.
U toj muci je zastala, pred Boga stala i zamolila pomoć za maloga brata, koji se borio za život. Pouzdala se u Boga i sumnje su najednom nestale. Kušnjama nije više bilo ni traga! Bog je nadjačao sve! Njenom bratu bivalo je sve bolje i bolje. Iako je liječenje dugo trajalo, Brankine molitve su bile nepresušni izvor koji je uvijek tekao...
Nebeski Otac od tebe prima, ali puno više daje. Osjetit ćeš to ako pođeš njegovim putem. Na tom putu se još nitko nije izgubio. Zalutali taj put teško pronalaze, ali kad dođu do njega, nikud više ne skreću. Tako je i Branka krenula na taj put i sada je sretna i radosna redovnica u karmelićanskom samostanu. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
|
|
