S MARIJOM - DO ISUSA!

I te nedjelje, na poziv crkvenoga zvona, uputio sam se sa svojom bakom prema maloj crkvici, koja se poput lijepe Gospe - kojoj je posvećena - uzdiže na visoku brežuljku u mom malom selu. Svakim je korakom moja radost bivala sve veća, jer sam znao da ću ponovno doživjeti onaj dragi, ugodni susret s Gospom, čiji se lik uzdizao na glavnom oltaru.
Prije početka mise u nekoliko molitvica porazgovarao sam s Gospom. Bilo je to razdoblje u kojem sam već ozbiljno razmišljao o tome kamo ću nakon osnovne škole. Imao sam dosta dvojbi i nedoumica, poteškoća i prepreka... Pa ipak, u susretu s Gospom, osjetio sam što me to grije iz dubine srca... Krist me preko svoje majke Marije zove k sebi! Želi da mu služim!

Dakako, nije još sve bilo odlučeno... Javilo se u meni još puno pitanja na koja je teško odgovoriti, bilo je razmišljanja, dvoumljenja... No, odgovore na sve pronašao sam u tihoj i sabranoj molitvi. Nakon podužega vremena, donio sam konačnu i čvrstu odluka: idem u sjemenište! Sljedećeg sam jutra požurio na misu i svoju odluku odmah povjerio župniku. Jako se obradovao i pozvao me na razgovor. Objasnio mi je što znači poći u sjemenište i tko me poziva na taj put. Veselio sam se što mi je sad sve bilo još bliže i draže, a u srcu sam ionako već znao kome mogu najviše zahvaliti što me zaputila na Isusov put... Hvala ti, Gospo!

ZAHVAĆEN TAJNOM
OSME POSTAJE

U krugu obitelji moje se djetinje srce osjećalo voljenim. Kuća mojih roditelja bila je ispunjena Božjom ljubavi, a prva mi je vjeroučiteljica bila moja mama. Ona me je naučila prve molitvice, a najdraža mi je bila "Molitva anđelu čuvaru". Preko te molitvice, koju sam često molio, postao sam prijatelj "malih anđela". Redovito sam sudjelovao i na misi, premda još nisam puno shvaćao, ali moje malo bezazleno srce nosilo je u sebi tračak vjere i znalo je ljubiti. Naučio sam to kod kuće, po primjeru mojih dragih roditelja. Krista još nisam dobro poznavao, ali mi je ipak bio blizu, jer sam smatrao da je to moj župnik, kojega sam gledao na oltaru.
Tako je u učenju i pripremanju došlo vrijeme kad sam Krista prepoznao u lomljenju kruha, na dan moje prve pričesti. Potom sam započeo i ministrirati.

Prvi moj korak prema oltaru bio je pun strahopoštovanja. Osjećao sam da je mjesto na kojem stojim sveto i da ga treba poštovati.
Za vrijeme pobožnosti Križnoga puta često sam se pitao zašto su Isusa tako mučili!? Što im je skrivio? Ta on je Sin Božji! Zašto im nije pobjegao? Mnogo puta, kad sam o tome razmišljao, znala bi mi zablistati i pokoja suza u oku. Ali, jednom prilikom kad sam s Isusom došao do njegove osme postaje, začuo sam njegove prijekorne riječi: "Ne oplakujte mene, nego sebe i grijehe svoje". Tada sam shvatio da Isusa ne treba oplakivati svojim tjelesnim očima, nego mu biti vjeran i ne povećavati mu muke svojim novim grijesima. Tako zahvaćen tajnom Kristove ljubavi, odlučio sam ga slijediti. Nakon osmoga razreda osnovne škole pošao sam stoga u sjemenište, da uz pomoć odgojitelja dođem do oltara - ovoga puta kao svećenik.