| |
Najčešće se simpatija prema svećeništvu javlja u djetinjstvu koja s vremenom sazrijeva i prerasta u životnu odluku. Nekoga će potaknuti primjer župnika ili kapelana. Žarke molitve roditelja ili baka također znaju biti poticaj na razmišljanje i odluku.
Postoje znaci raspoznavanja zvanja koji mogu pokazati nečiju prikladnost za duhovno zvanje:
- spremnost na suradnju sa svećenikom, kako kod pripremanja bogoslužja, tako kod drugih poslova oko crkve;
- otvorenost i želja da se nešto lijepo učini za Boga i svoju crkvu;
- odvažnost i spremnost da ne očekujem nagradu za moju pomoć i služenje bližnjima;
- sklonost prema molitvi i čestom dolasku u crkvu;
- radost u sudjelovanju kod mise i želja za čestim primanjem svete pričesti;
- ako rado slušam, razmišljam i razgovaram o svetim stvarima
- neki nutarnji 'nemir' u pogledu sadašnjeg života i to bez vanjskog razloga (kod starijih);
- uvjerenje da uz Božju pomoć mogu živjeti u beženstvu i tako nesebično cijeli život darivati se drugima. |
|
| |
Pokušaj zamisliti kakav bi bio vjerski život u tvome mjestu i okolici da nema svećenika. Nije li za vjerski život određene sredine nužno potrebno i svećeničko zvanja?
I put do ostvarenja svećeničkog zvanja nije tajnovit. Štoviše, vrlo jednostavan. Sve počinje s onim: - to mi se sviđa, to volim, osjećam da ću se tu naći, ostvariti sebe. I treba krenuti.
Kad bi bio u prilici da razgovaraš s tisuću svećenika i kada bi ih pitao kako da su izabrali baš to zvanje, bio bi iznenađen kako su mnogi pozivi bili različiti i istovremeno , na neki način, slični.
Bog svakog poziva na osobit način. Najčešće nisu u pitanju iznimni događaji, već sasvim obični i jednostavni. Kao što je u prirodi red i sve ide postupno svome ostvarenju, kao što se jednostavno izabiru druga zanimanja, tako je i s duhovnim zvanjem. Hod do duhovnog zvanja iziskuje žrtvu, ali je put k radosti. Nije laka borba za napredak u duhovnom životu. Odreći se braka i obitelji. Ali i svako drugo zvanje traži odricanja. Možda si tomu svjedok dok promatraš vlastitu obitelj. |
|
