Uskrsni poljubac

Branko            ima tatu i mamu, a k tome i dvije seke. Idu oni svi u crkvu. Mama je često primala i Svetu Pričest, ali tata nikada. Svećenike nije mrzio, ne daj Bože. Ali doći do ispovjedaonice, e to nije nikako išlo. Majka je sve pokušala, ali nije uspjela.
Približavao se sveti Uskrs. Svi dobri kršćani prije Uskrsa obave svetu ispovijed, a Brankov tata neće. Majka nije znala što će. Potuži se svome župniku i zamoli ga da joj pomogne nagovoriti tatu na ispovijed. . .
- "Imate li djece, gospođo?" upita  župnik.
- "Imam troje, velečasni. Najstariji Branko ima šest godina", odgovori majka.
- "Dobro. Pošaljite mi onda Branka s drugom djecom na vjeronauk u ponedjeljak poslije  podne."
Pošao Branko s ostalom poznatom djecom u ponedjeljak na vjeronauk. Završio sat vjeronauka, a župnik; zadrži Branka samoga. Iz džepa izvuče sličicu i dade je Branku.
"Evo  tebi, Branko,  lijepa  sličica. Ovo ćeš dati tati", reče župnik i pruži   mu   malu   bijelu   omotnicu. Ali pazi, Branko", nastavi župnik, ne daj to tati prije nego ti nešto obeća. Mora ti obećati da će ići na svetu ispovijed."
Kad je predvečer tata došao s posla, Branko mu potrči ususret. Ra­širio je ruke i rekao tati: "Tata, imam nešto za tebe!" Tata je htio uzeti bijelu omotnicu, ali je Branko nije dao iz ruke. "No, no, a što je to?" tobože se srdio tata i htio Branka poljubiti. Branko se ne da poljubiti, nego stalno navaljuje:"Tata, moraš mi nešto obećati, inače nećeš dobiti ove kuverte!" "A što ti to ja moram obećati, sine?" zanimao se tata. "Sada će naskoro Uskrs. Obećaj mi da ćeš ići na svetu ispovijed!"
Tata nije mogao odbiti. Obećao je Branku da će mu ispuniti želju.Tek je sada dobio bijelu omotnicu. Kada je otvorio kuverticu unutra je pisalo:"Sve najbolje za Uskrs,a osobito čistu savjest, želi Vam Vaš župnik Milivoj." Tati su se caklile oči. Htio je opet poljubiti Branka, ali on je uporno odbijao:"Nema ništa dok se ne ispovjediš!"
Kad je tata u uskrsno jutro obavio svetu ispovijed i s mamom se pričestio, upitao je Branka:"Hoćeš li me sada poljubiti?" Mama je sretna zaplakala. Tata i Branko su se žarko poljubili. To je bio sretan i veseo Uskrs.

Kako je Isus spalio grijehe starog kovača

Veliki tjedan za ministrante je svakako najzanimljiviji tokom čitave godine. U crkvi se tih dana svašta događa. Najprije, na Cvjetnicu, procesija s grančicama. Kitice od drijenka i bršljana sami smo si načinili. Stariji su voljeli pred Cvjetnicu kupiti maslinove pa i palmine grančice, ali mi smo više voljeli naš rascvateni drijenak. Zatim smo, pod vodstvom starca Ilije, načinili škrebetaljke. Na Veliki petak smo nas četiri skupine ministranata jurili selom i škrebetanjem zvali ljude navečer na obrede, jer zvona su bila "zaveza­na". To isto činili smo i na Veliku subotu.
Na Veliku subotu, u 8 sati na­večer, počinju kod nas obredi us­krsnog bdijenja. Mi smo već davno prije naložili pred crkvom vatru i vrzli smo se oko nje. Već smo izdaleka spazili starog Kovača kako polako gaća, noseći pod pazuhom prošlogodišnju kiticu drijenka. Mi smo se gurkali smijući se: "Opet ćemo paliti sta­roga Kovača."
Djed Kovač bio je oronuo sta­rac, koji je živio sam samcat na dnu sela. Imao je neku malu mirovinu ne znam na osnovu čega. Djeca su ga vrlo voljela, jer je znao pričati sve same neobične zgode, proživljene ili izmišljene, tko bi ga znao. Nije on bio bog­zna kakav bogomoljac, ali nekoliko puta godišnje redovito je dolazio u crkvu. No i njegova vjera bila je nekako na svoj način proživljena.
Na Veliki petak uvijek bi se ispovjedio i pričestio. Dolazio bi u crkvu u čistu odijelu nekakve iščezle mode. Na Veliku subotu navečer opet bi, došao. Najprije bi neko vrijeme zurio u vatru pred crkvom, a zatim bi bacio svoju kiticu drijenka. Poučavao bi nas svaki put iznova: "Gledajte, dečki, ovako je jučer Isus spalio grijehe staroga Kovača. Pa i sa­mog Kovača je spalio, jer nakon ispovijedi moramo biti novi ljudi. Razumijete li to?" Mi smo, smijući se mangupski jedan drugom, potvrđivali glavama, ali moram priznati da to nama nije bilo oso­bito jasno. Iz toga je došla izreka da ćemo starog Kovača opet "paliti". .
Stari je Kovač i ovaj put oba­vio svoj vlastiti "obred" uz us­krsnu vatru. Mi smo zatim u crkvenom obredu zapalili veliku svečanu uskrsnu svijeću i nosili je u crkvu. Župnik je tri put uskliknuo sve višim glasom: "Svjetlo Kristovo!" Ljudi su od nas palili svoje svijeće, i crkva je začas bila puna svjetla od titravih svijeća. To nam je uvijek bilo ljepše od električne rasvjete. Ne­kako smo u srcima osjećali da je Isus to svjetlo naše i da je to živo svjetlo, treperavo, kao i naš život.
Veselilo nas je kad je započeo obred posvete krsne vode, u koju je župnik uronjavao veliku krsnu svijeću. Punini smo grlima odgovarali kod obnove krsnog zavjeta. A kad je na Slavu sva crkva zabrujala od orgulja i glasova, srca nam je preplavila prava uskrsna radost.
Nakon svega, kad smo se u sakristiji svlačili, nagrnuli ljudi čestitati župniku sretan Uskrs. On nije znao kome da prije odgovori, djeci ili odraslima. No tada se među ljude progurao jedan čovjek i viknuo: "Ljudi, stanite! Ne­sreća na ulici!" Župnik je pitao u brizi: "Kome se dogodila?" Čovjek je odgovorio: "Neki stariji čovjek! Brzo, velečasni!" Župnik je smjesta uzeo sveto ulje i ljubičastu štolu i žurio se za čovjekom na ulicu. Mi ministranti navalili smo za njima na mjesto ne­sreće.
Na raskršću sela stajao je golem teretnjak s prikolicom. Pod stražnjim kotačima ležao je u krvi stari Kovač. Mi smo se skutrili zajedno, preneraženi kao da nam je umro netko najmiliji. Suze su nam oblile lica. Nije prošlo ni dva sata da nam je starac tumačio kako treba "staroga čovjeka spaliti", kako mora osvanuti "novi čovjek". Sada smo najednom razum­jeli da je zaista stari Kovač "spaljen", tako "spaljen" da ga više uopće nema, ali da je te uskrsne noći osvanuo pred licem uskrsnu­log Isusa "novi Kovač" i da će on zauvijek ostati kod njega - "nov" i živ.

Kako je na svijet došao uskrsni zec

"To nije istina - lažeš!" - rekla je Maja uzbuđeno i podigla šake prema bratu. Ivo je ostao miran. "Ako mi ne vjeruješ, pitaj mamu!" Njegova je sigurnost Maju pokolebala. "Ali, ali, pa i sama sam već vidjela kako uskrsni zečevi trče preko livade", rekla je u nedoumici. "Zečeve! Vidjela si zečeve i ništa drugo, draga sestro!", smijao se Ivo "ili su oni možda, nosili na leđima korpu s jajima ili kist u šapi?"

"To ne, ali...""No, dakle!" rekao je Ivo i po­tapšao sestru po leđima. "Ne pri­maj to tako tragično. Zečeva zaista ima dovoljno, ali oni ne nose uskrsna jaja. Njih sakri­ju mama i tata." Maja je odobravajući kimnula glavom. Razumjela je. Pa ipak, bilo je lije­po - zamišljati jednu takvu zečju radionicu sa svim tim bojama i kistovima te šarenim jajima. Cijelo je poslijepodne morala na to misliti. I kad je konačno navečer ležala u svom krevetu, nije se mogla više veseliti što je sutra Uskrs.
Već je neko vrijeme spavala kad iznenada začu da je netko zove: "Maja, probudi se!"
"Hm - tko je tu?", upitala je Maja sanjivo. "Ja sam - us­krsni zec!"
"Uskrsnih zečeva više nema", promrmljala je djevojčica. "Ha, ha, ha - onda mora da sam ja sam svoj duh!", cerekao se jedan tihi glas u njezinoj sobi. Maja se uspravila. Široka mjesečeva zraka padala je na malog bijelog porculanskog zeca na njezinoj polici za igračke. "Zar si već zaboravila da si me dobila za prošli Uskrs?", upitao je zec prigovarajući. "Nisam", odgovorila je Maja oklijevajući. "No, vidiš", rekao je zec, "ja sam ipak uskrsni zec - tvoj uskrsni zec, zar ne?" Maja je potvrdno kimnula. "I sve dok me, ne razbiješ, imat ćeš svog vlastitog: uskrsnog zeca". Zec se zadovoljno smješkao, tapšao se po svom okruglom trbuščiću i  pokazivao svoje duge zube. "A, jer si, se već malo razbudila, mogao bih ti ispričati o uskrsnim zečevima. Hoćeš li?"
Maja je pristala. Ona čak nije ni znala da njezin zeko može govoriti. Zašto to već ranije nije bila primijetila? "Dakle, sada dobro slušaj", počeo je zec, "davno pri­je, kad su još ljudi za sve mogu­će imali svoje bogove, za kišu i sunce, za žetvu i vodu i. "Ah, znam, bilo je to kod starih Germana! Darko ima knjigu i sve je to unutra!", povikala je Maja. "Nemoj me prekidati", re­kao je zec prigovarajući, "inače ću izgubiti nit. Dakle, u poganska su vremena ljudi vjerovali i u božicu proljeća. Zvala se Uskrsnica i bila je božica svjetla. Kad se ona pojavila, zima je već bila na kraju. I kao svi poganski bogovi, i ona je imala jednu svoju životinju koja joj je bila sveta. I što misliš, koja je to bila životinja?"
"Ti", povikala je oduševljeno Maja. "Zec", ispravio je porculanski zeko, "zec joj je bio svet. I kako se nakon hladne zime sve u proljeće budi u novi život, cvijeće i grmlje i životinje, Uskrsnici je njezin zec donio jedno jaje, kao znak novog života. Kopčaš?" Maja je potvrdno kimnula. Dakle, i ljudi međusobno darivaju šarena jaja nakon sivila zime. I oni ih jedu i ljuske mrve po poljima. "A čemu to?", upitala je Maja. "Jer su mislili da onda zrna bolje rastu i da će imati više za jesti. Doduše, danas se više ne zakapaju ljuske od jaja, ali ljudi ipak još uvijek darivaju za Uskrs šarena jaja. I još uvijek vjeruju u uskrsne zečeve!"
"Ja ne!", rekla je Maja. Zec se nasmijao. "Naravno, ti ne! Danas Sam prisluškivao dok ti je Ivo pričao kako uskrsni zečevi ne postoje. Ali, ti ga i ne trebaš jer imaš mene." Maja je razmišljala o svemu. Ako stvari tako stoje, mogla se zapravo sasvim mirno, opet veseliti sutrašnjem danu. Uskrsnog će zeca uzeti s njegove police, a za šarena jaja pobrinut će se mama i tata. Nije li to i Ivo rekao? Smireno se umotala u svoj pokrivač. "Tako sam sretna što si tu, dragi uskrsni zečiću!", uzdahnula je. Ali s police za igračke nije došao ni­kakav odgovor. Mjesečeva se zraka povukla dalje, a zeko je zaspao. Tako se i Maja okrenula na stranu. I još u polusnu veselila se kako će Ivi ispričati da za n ja ipak postoji jedan uskrsni zec. Njezin vlastiti, najvlastitiji zec - u polici za igračke.

Bičem do "blagoslova"

Najviše batina u djetinjstvu dobio, sam između Velikog četvrtka i Uskrsa. Nije to bilo nikakvo pokorničke batinanje, nego pljuske iza ušiju da se na­učim redu. Kako Uskrs pada uvijek u proljetno vrijeme, nas djecu je sunce toliko razigralo da smo bili razigraniji i raspjevaniji od onih leptira i kukaca koje smo bezdušno hvatali i tamanili. I baš u tom našem zamahu naiđe Veliki četvrtak, kada se zavežu zvona, a bio je nepisani zakon da se od tada sve do uskrsnog jutra, ne smije niti pjevati, niti fućkati, niti se bilo na koji način glasno veseliti. Sve je to bilo iz solidarnosti prema Isusovu trpljenju i smrti, ali mi djeca, to još nismo shvaćali. U igri smo na to zaboravili pa bismo uda­rili u pjesmu i ciku, netko bi i zafućkao kakvu pjesmicu... Iz tog proljetnog sna redovito bi nas probudila pljuska ili šiba. Tada bi došle suze, pa igra, pa pjesma, pa opet pljuska i tako dalje, sve dok nismo postali mir­ni, pod odgojiteljskom "pesnicom" naših roditelja.
Na uskrsno jutro sve bismo za­boravili; zvona su se razvezala, opet je došla pjesma i prošao je onaj strogi post. Na jutarnju mi­su nosilo se jelo na blagoslov. Stare babe su pričale: tko prvi donese blagoslovljeno jelo kući, imat će sreću: djevojka će se dobro udati, mladić oženiti; u kući će blago biti zdravo, polje će bolje roditi itd. Stoga je i moja baka na taj lijepi dan prihvaćala blagodati tehnike i hvalila me kao dobrog biciklista, samo da bih prvi stigao kući. A inače, kad god bih gurao bicikl iz dvorišta, uvijek je baka proricala da ću na tom čudu vrat slomiti, da ću dobiti galopirajuću sušicu. Ta joj je sušica dolazila na pamet zbog utrke konja, a ne zbog mojih dječjih pluća. Mi, dakle, tehnički napredni dobro smo podmazali bicikle, a oni "konzervativni" naglancali su konje i dobro pregledali bičeve da mogu što bolje dati gas na svojim drvenim formulama. Trebalo se provesti kroz tri sela s košarom punom jaja, kolača, kruha, soli, mladog češnjaka, i one divne šunke zbog koje su mi umalo prste otepli na Veliku subotu kad sam s nožem obilazio oko lonca u kojem se ta slatka no­žica kuhala.
Što smo mi sve za ta uskrsna jutra spremali, ne smijem ni reći, jer bi mi vaš strogi urednik izrezao ono o divnim košarama koje su se izvrtale po cesti jer su mnogi nogom o nešto zapinjali. No budući da su padali oni što nisu dobro preskakali, mi ćemo sve to preskočiti.
Vratimo se mi onim konzervativcima na konjima. Kod nas u Slavoniji nije bilo loših konja, nego dobrih i boljih, a koji su najbolji, odlučivalo je uskrsno jutro. Sve je to išlo nekako dobro, dok jedne godine Joca i Ma­ca nisu postali pobožni supruzi. Odlučiše i oni blagosloviti jelo, a kako su vjerovali da sreću mogu donijeti i najbolji konji (a njihovi baš nisu bili najbolji), skovaše plan. Mjesto jednog dobrog biča ponesoše dva (formu­la s dva gasa još ne postoji). Nakitiše kola, na konje objesiše divne praporce (zvončiće). Znali su oni da će ih sva sela gledati. Joca je ostao podalje pred crkvom na startnom mjestu, a Ma­ca je stala na sama crkvena vrata, I drugi su slično učinili, samo što je Joca stigao posljednji da može pobjeći prvi. Čim je doletjelo malo svete vodice do Ma­cine košare, počela je utrka. Svi su zafijukali bičevima, svi su uz lomljavu i tutnjavu krenuli. Joca na čelu s bičem, Maca iza nje­ga također s bičem gledajući unatrag. Kad su se brži konji pri­bližili da preteknu Jocu Maca bi komandirala: "Joca, lijevo!" ili' "Joca desno!", već prema potre­bi, i usput svojim bičem fijukala ispred očiju suparničkih konja. Tako je to leteće kazalište, leteći "Cinemascope", sa stereo zvončićima i stereo bičevima jezdio kroz sela. Rezultat znate: Joca i Maca bili su prvi. Sveti Pavao je rekao da se trkači u kazalištu bore za raspadljivi vijenac, a mi za neraspadljivi (mislio je duhovni, nebeski). Joca i Maca, kojih se svi mi iz djetinjstva rado sjećamo, bili su priprosti vjernici i nisu mnogo o vjeri znali. Mislili su da se sreća, Božji blagoslov i "neraspadljivi vijenac" mogu postići jednim spretnim činom bez unutrašnjeg duhovnog preokreta. Nisu znali da osim hodanja u crkvu treba obraćenje, osim dobrih djela da treba ljubavi pre­ma ljudima. Bog ih blagoslovio. Da su to znali, možda bi i to učinili!