|
| |
|
|
EUHARISTIJSKA SLUŽBA
Donosimo darove
|
Sada se stol pripravlja za gozbu. Darovi (kruh i vino) donose se i stavljaju na oltar. Kalež i posuda za hostije trebaju već biti priređeni. Ukratko: priprava darova, kako se naziva ovaj dio slavlja, služi zapravo pripremanju euharistijskog slavlja u užem smislu riječi.
Za to vrijeme nekoliko ministranata ili drugih članova zajednice odlazi s košaricama za prikupljanje milostinje kroz crkvu i sakuplja novčane darove. Kada smo pozvani na gozbu onda obično sa sobom ponesemo i neki dar. Želimo drugoga obradovati i to izražavamo darom kao vanjskim znakom. Tako je to bilo već u prvoj Crkvi. |
|
 |
Nitko u kršćanskoj zajednici ne bi smio trpjeti oskudicu, nitko ne bi smio biti zaboravljen. Zato se uvijek u ovom dijelu službe Božje sakupljaju milodari. Novčani prilozi upotrebljavaju se ili za potrebe Crkve ili za neke druge oglašene potrebe. I na taj način ispunjamo Isusovu zapovijed: "Što god ste učinili jednom od ove moje najmanje braće, meni ste učinili." Kada u misi donosimo svoje darove, mi u isto vrijeme prinosimo na oltar i nas same. Taj dar treba biti znakom da sebe i sve što posjedujemo darivamo Bogu.
Svećenik podiže kruh u posudi za hostije i vino u kaležu te moli Boga, našeg Oca, da on primi kruh i vino, plodove zemlje i rada ruku čovječjih, i da nam ih ponovno dadne kao tijelo i krv Kristovu.
Za vrijeme prinosa darova mogli bismo u tišini moliti: "Po ovim darovima prinosimo ti Gospodine, nas same i sve što posjedujemo."
Krist će nam se sam darovati u darovima kruha i vina. On će se nastaniti u našoj svakidašnjici i pripadat će našem životu kao svagdanji kruh što ga jedemo. Upravo ovaj "svakodnevni" znak Kristove prisutnosti, želi biti izraz njegova bezgranična predanja što ga je pokazao na križu. Darovna molitva jest zaključak euharistijske priprave. |
| |
|
|
Žrtvujemo zajedno s Kristom |
U središtu euharistijskog slavlja nalazi se velika hvalidbena molitva, euharistijska molitva. Ona započinje dijalogom između svećenika i zajednice. Nakon što svećenik izmoli predslovlje, svi nazočni pjevaju "Svet, svet, svet".
U sredini velike euharistijske molitve svećenik izgovara riječi što ih je Isus izgovorio na posljednjoj večeri. Ova velika hvalbena molitva sjeća na Isusovu žrtvu, u kojoj je kao Sin Božji sama sebe žrtvovao za nas. Kao što je on vršio volju Očevu, tako to isto trebamo činiti i mi koji se uključujemo u njegovu žrtvu. Upravo nam se zbog toga u ovoj molitvi neprestano stavlja pred oči Isusov život i djelovanje i - kao vrhunac - njegova smrt i uskrsnuće.
|
 |
Međutim, ovo slavlje nije samo spomen i simbol. Posredstvom ljudskih čina, sam Krist je uvijek tu na djelu. Svećenik je njegovo "sredstvo", preko kojega on djeluje. U svakom misnom slavlju Isus je sam onaj koji kaže: "Ovo je tijelo moje!" Čujemo da je Isus tu. Bog je među nama prisutan. Kao što on može pretvoriti kruh i vino u tijelo i krv Kristovu, tako on preobražava i nas služeći se našim predanjem. Pa ipak, nije to sve lako shvatiti. No, kad pomislimo na Isusove učenike, ni njima nije bilo lakše nego nama shvatiti to što se dogodilo kod večere Gospodnje. Uvijek je to "tajna vjere".
Tako je Isus sam, odredio da gozba bude znak njegove prisutnosti. Kad god je slavimo, mi naviještamo njegovu smrt i uskrsnuće dok on ponovno ne dođe.
Uvijek, dakle, kada dolazimo k stolu Gospodnjem, trebale bi Isusove misli, njegov duh, njegova snaga i njegova ljubav naći prostora u našim srcima.
Naš životni prostor je naša svagdašnjica. Susreti s ljudima u našoj obitelji, u školi i - kasnije - na radnom mjestu. Tu posvuda želi Isus preko nas biti prisutan.
Zajedničkim "Amen" na kraju euharistijske molitve mi Isusu dajemo svoj pristanak. Zatim ustanemo i svi skupa molimo molitvu koju je Isus naučio svoje učenike, Očenaš.
Ako često molimo Očenaš, može nam se dogoditi da postanemo površni i da ga molimo samo mehanički. Da naša molitva bude uvijek živa i uvijek nova mogli bismo u Očenašu uvijek neku drugu riječ više naglasiti. Kod riječi "duge naše" možemo npr. misliti na ono što smo stvarno sagriješili, i moliti Boga za oproštenje. Kod riječi "kao što i mi otpuštamo dužnicima našim" možemo si u mislima pružiti ruke na pomirenje.
Malo kasnije će svećenik reći vjernicima: "Pružite mir jedni drugima!" Možda stojiš pored nekoga koga baš posebno ne voliš. Ali možda i pored tebe stoji netko kome se ti ne sviđaš. Pružite ipak jedan drugome ruku! Podnosite se! Volite se! Svi smo mi ipak na isti način gosti za Gospodnjim stolom.
Za taj mir i pomirenje molimo pod svakom misom. Pritom se ne misli samo na svjetski (vanjski) mir koji bi nas trebao očuvati od ratnih strahota, nego prije svega na mir srca. Zato zazivamo Krista, žrtvenog Jaganjca: "Jaganjče Božji." daruj nam svoj mir." Ovaj misni dio naziva se prema početnim riječima Jaganjče Božji. |
|
Primamo Krista "Mir Gospodnji bio vazda s vama", kaže svećenik. Nakon toga lomi svetu hostiju kao znak da se Gospodin koji se predao za sve nas sada dijeli svim onima koji su došli za njegov stol. To je sveti kruh, to je sam Isus Krist, to je znak njegova vječnog prijateljstva. Kao što nam je komad kruha nužno potreban za život isto tako ne možemo živjeti bez Isusa i njegovog prijateljstva. To će prijateljstvo za nas onda postati nova stvarnost u svakoj misi.
U šutnji poslije svete pričesti još se jednom možeš sjetiti što si za vrijeme službe Božje čuo i što si molio. Možeš i sam moliti za ljude s kojima živiš, za međusobnu ljubav svojih susjeda i svih onih s kojima dolaziš u dodir. Možeš zahvaliti Gospodinu što je došao k tebi. |
| |
|
|
| |
|
|
| |
| |
|
|
|
|
