|
| |
|
|
| |
DRŽANJE U LITURGIJI
Za vrijeme bogoslužja treba se držati neusiljeno i prirodno. U svakom slučaju valja izbjegavati sve što bi druge moglo smetati ili rastresati. Budući da se naše služenje odvija u oltarskom prostoru na očigled svima, pokreti nam trebaju biti odmjereni, zajednički i lijepi. "Zaposlenost" ministranata kod oltara može samo smetati zajednicu, ako u svakom ministrantovom činu nije prepoznatljiv njegov smisao.
Postoje liturgijska držanja koja na poseban način odgovaraju bogoslužnim činima. To su geste i pokreti koji hoće izraziti poštovanje svetog događanja. Na čovjekovom ponašanju može se otkriti nešto od onoga što pokreće njegovu nutrinu. To ne vrijedi samo za pantomimu koja želi mnogo toga izraziti pokretima, bez riječi, nego i za način kretnji i držanja u bogoslužju. |
|
| |
|
|
| |
Naklon
Naklon je znak poštovanja. Ja častim Boga i zato se naklanjam pred njim. Stopala su jedno uz drugo, a glavu naklonim prema dolje.
Postoji veliki i mali naklon. Naklon glavom je predviđen kada se predaju različiti predmeti. Dublji naklon jest pozdrav oltaru ili kojem svecu pred njegovim kipom. (U nekim zemljama, kao npr. u Japanu, naklon je uobičajeni pozdrav, kao što je to kod nas stisak ruke.)
|
|
|
Blagi naklon |
Duboki naklon |
|
|
|
| |
|
|
| |
Poklon
Poklon želi izraziti moju malenkost pred Bogom, koji je jedini Gospodin. Ja sam njegov sluga, a on je Svemoćni i Svevišnji. "Kad je netko ohol, onda izdigne svoje tijelo, uspravi glavu i uzdigne ramena. Sve u njemu govori: ja sam veći od tebe, nešto sam viši nego ti. Je li netko ponizan i svjestan svoje malenosti pred bogom, on prigiba svoje tijelo i postaje malen. On tada poklekne i kao da kaže: Ti si Bože velik, a ja sam tako malen, tvoj sluga."
Mjesto poklona jest na početku i na kraju bogoslužja, pri ulasku i izlasku iz crkve. I svaki puta kad prolazimo pored tabernakula, pokleknut ćemo pred Kristovom prisutnošću u euharistiji. Kod svakog poklona morali bismo biti svjesni onoga što on izražava. Možeš pri tome izmoliti i kratku molitvu: "Gospodine, Bože, ti si moj Gospodin, a ja sam tvoj sluga. Ti si Svevišnji, ja ti se klanjam." Možeš misliti i na Isusove riječi: "Tko se sam ponizi, bit će uzvišen".
|
| |
 |
| |
Poklon
|
|
|
|
| |
Kod poklona treba pripaziti na slijedeće: poklekni tek nakon što si dolično stao, tj. kad su ti stopala jedno pored drugog. Poklon koji se želi načiniti dok je čovjek u brzom hodu, neće lijepo izgledati. Oči trebaju biti usmjerene na ono čemu se klanjaš: tabernakul ili pokaznica. Moraš pripaziti da ti gornji dio tijela ostane uspravan. Desno koljeno dotiče pod negdje u ravnini s lijevom petom. |
| |
|
|
| |
 Stajanje |
|
Stajanje
To je položaj koji označuje spremnost: "Spreman sam ići za tobom kamo god me zoveš." Zbog toga i stojeći mogu moliti. Tijelo je kod stajanja u prvom planu. Pri tom se radi o budnosti, pažnji, poštovanju, spremnosti da se prihvati određeni zadatak ili obavljanje određene službe.
Kad stojimo za vrijeme službe Božje, npr. na početku, to onda znači: spremni smo, daj da počnemo. Ili za vrijeme čitanja evanđelja: Gospodin govori. Poslušajmo pažljivo. On nam naviješta Radosnu vijest i šalje nas. Trebamo biti pripravni. Možeš misliti i na to da smo po krštenju suuskrsli s Kristom. Gospodin nas je digao iz prašine i uspravio na noge. Zato stojmo pred njim uspravni, iskažimo mu svoju hvalu i zahvalu, govorimo s njime i primimo njegov blagoslov. |
| |
|
|
| |
|
|
| |
 |
|
Sjedenje
To je položaj mirovanja, meditiranja. Tko mirno sjedi, znači da ima vremena. On sabire svoje snage i misli. Tako je to i u bogoslužju. Dok sjedimo, nadvijeni smo nad sebe same, sabrani smo kao da smo u nekoj mirnoj sobi (usp. Mt 6,6), daleko od svega što bi nas moglo rastresti. To je stav osobe koja motri, koja je tu dušom i tijelom, koja se sva pretvorila u oko i uho. Ona razmišlja svetim događanjem, pounutrašnjuje ga i dopušta da ono djeluje na nju. Sjedenje je stav spremnog osluškivanja. |
Sjedenje |
|
|
|
|
| |
|
|
| |
Hodanje
Na putu smo k Bogu. Idemo mu u susret. Dok hodaš bogoslužnim prostorom, moraš pripaziti da u njemu sačuvaš mir. Hodanje u dvoje ili u grupi zahtijeva i posebnu vježbu. Ne smiješ ići ni prebrzo ni presporo. S partnerom moraš ići ukorak, u redu jedan iza drugog, po sredini prolaza itd. |
|
 |
|
 |
| |
|
Hodanje |
|
Potreban razmak |
|
|
| |
|
|
| |
Sklapanje ruku
Tko želi moliti, mora se prije svega vratiti sebi, a to znači smiriti se. Ruke su oličenje našeg ljudskog djelovanja i samim tim našeg nemira koji nas goni i lovi od ranog jutra do kasne večeri. Kada sklapamo ruke, mi želimo reći: sada neka posao počiva, neka zašuti i svagdanja buka koja rastresa. Želim pribrati svoje misli i vratiti se k sebi. To znači: koncentrirati se. Ali to također znači: "svezati se" da budeš potpuno tu. Kad sklopiš ruke, to je kao da si cijelo svoje biće skupio da budeš pri sebi. Ništa te više ne smije rastresati kad otpočneš svoj razgovor s Bogom, koji prebiva u tvom srcu. |
|
|
Sklopljene ruke žele još nešto pokazati. Novozaređeni svećenik na kraju obreda svećeničkog ređenja kleči pred biskupom i stavlja svoje sklopljene ruke u biskupove. To je znak poslušnosti koju mu obećava. Tako i mi svoje sklopljene ruke stavljamo u Božje, u znak naše predanosti. Time želimo reći: "Gospodine, tebi sam na raspolaganju. Svoje htijenje i svoju nemoć polažem u tvoje ruke. |
|
|
| |
| |
Molitva s raširenim rukama |
|
|
| |
 |
Molitva s rasirenim rukama |
|
Svećenik više puta u misi moli s raširenim rukama. Ova je dojmljiva gesta poznata od davnih vremena kao izraz nutarnje molitve. Pojasnit će nam to jedna slika iz Mojsijeva života. Dok se Mojsije s uzdignutim rukama molio Bogu izraelski je narod pobjeđivao u borbi protiv Amalečana. Ali dok je spustio ruke, već su neprijatelji njegova naroda bili nadmoćniji. (Cijelu ovu pripovijest možeš pročitati u knjizi Izlaska, 17. poglavlje.)
Ako još dalje razmišljamo o ovom molitvenom stavu, sjetit ćemo se i slike Raspetoga Krista čije su ruke bile raširene u znak njegova predanja. S Kristom sam razapet i postao sam prinosnica. Oslobođen zemaljskih spona, otvoren sam za milost, sav sam usmjeren prema Bogu da bi me on uzdigao. Ovo molitveno držanje neće nas, dakle, samo posjećati na Krista nego će nas i povezati s njim. Dok molimo, Krist moli s nama i u nama. |
|
|
| |
|
|
| |
Znak križa
Navikli smo se križati kod blagoslova. Svaki blagoslov dolazi od Krista, čiji je simbol križ. Zato i križanje znači: "U križu je spas", kao što pjevamo na blagdan Velikog petka. Križanje kod blagoslova znači da se želimo naprosto obući u Krista, da on prožme i ispuni naše biće, naše misli, naše čine i osjećaje.
Kada se za vrijeme misnog slavlja počinje čitati evanđelje, palcem upisujemo križ na čelo, usta i prsa. U ovom trenutku dok nam sam Krist govori, mi želimo reći: Pogledaj, mi pripadamo tebi, tvoj znak nosimo na svom čelu. Otvori nam osjetila da uzmognemo čuti tvoju riječ, da srcem uvjerujemo i da je zasvjedočimo riječju i djelom. Kod ovog malog križića također možemo moliti: Pomozi mi da tvoje evanđelje razumom prihvatim, ustima ispovjedam i u srcu čuvam. Lijeva ruka je kod ovog križanja položena na tijelo, a desnom idemo prema čelu. Tamo palcem povlačimo mali križić. Palac se zatim spušta prema ustima, a potom na prsa, čineći uvijek isti znak. |
| |
 |
|
 |
|
 |
|
 |
| U ime Oca |
|
i Sina |
|
i Duha |
|
Svetoga. |
|
|
| |
|
|
| |
Ljubljenje oltara
Sigurno je bilo ljudi koji su mislili da će u obnovljenoj misi otpasti tako staromodni običaji kao što je ljubljenje oltara. No to se nije dogodilo. Svećenik ljubi oltar na početku i na kraju mise kao što je to i prije činio. Jednom je netko zapitao neko dijete što znači to ljubljenje oltara. Ono je odgovorilo: "Svećenik želi pohvaliti oltar." Jednostavna riječ "pohvaliti" upravo kaže ono što se želi izraziti ljubljenjem oltara. Svećenikova gesta želi reći: "Na svijetu postoji puno stolova oko kojih se okupljaju obitelji na objed. Svi su oni dobri. Ali među njima postoji jedan kojeg treba hvaliti više od svih drugih: stol Gospodnji! Stol na kojem nam Gospodin uvijek iznova pripravlja i nudi svoju otajstvenu žrtvenu gozbu." Priča se o starim hodočasnicima u Svetu zemlju kako im je, kada bi nakon dugog putovanja brodom stigli na obale Palestine, prva stvar bila kleknuti i poljubiti zemlju. Tim lijepim običajem htjeli su kazati isto što i svećenik želi izreći ljubljenjem oltara. Htjeli su ovu zemlju pohvaliti, odnosno počastiti. Htjeli su reći: postoji puno zemalja na svijetu i sve su vrijedne čašćenja, jer su sve izišle iz ruku Gospodnjih. Ali postoji samo jedna Sveta zemlja, zamlja kojom su hodale noge Otkupiteljeve. Vjerujem da ima još ljudi koji osjećaju da je dobro da u našem previše racionalnom svijetu i dalje žive znakovi kojima ne treba tumačenje. |
|
| |
|
|
| |
Zašto svećenik ljubi knjigu evanđelja?
Ljubljenje je povezano s dragošću. Majka cjeliva tvoju malu sestricu, a koji puta i tebe, jer vas voli; zaručnik cjeliva zaručnicu jer je ljubi. Tako i ljubljenje knjige ima nešto s ljubavlju i mislim da smo tu na pravom putu. Jedino još moramo malo dublje razmisliti o tome kakva je to knjiga koju svećenik ljubi.
Veliki crkveni naučitelj sv. Augustin rekao je jednom da je Biblija pismo što ga je sam Bog s neba napisao da nas utješi u našem zemaljskom putovanju. Kad svećenik poljubi knjigu evanđelja, on ne izražava ljubav listovima ili slovima knjige, nego nebeskom "pošiljaocu" koji nam je napisao to pismo i sadržaju koji nam je napisao da nas obodri dok hodimo ovom zemljom. Ova knjiga nije radost samo svećeniku, jer nebesko pismo nije upravljeno samo njemu nego svima nama. Upravo se zbog toga iz te knjige čita kod svake mise. Kad se već kod nas ne može uvesti da svi ljube tu knjigu, svakako bismo svi trebali misliti na ono što izražava svećenik dok cjeliva knjigu: hvala Bogu da među tolikim milijunima knjiga imamo ovu knjigu o kojoj Bog uvijek nalazi riječi za nas. Da imamo pismo nebeskog Oca svojoj djeci koja su još uvijek na putu. |
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
|
|
