Poznavanje uloge i značenja znakova i interpunkcija u liturgijskom čitanju predstavlja preduvjet za uspješnu pripravu svakog čitača. Kao što je vozaču potrebno poznavati i pridržavati se prometnih znakova u vožnji, tako je i čitaču potrebno služiti se znakovima i interpunkcijama za  skladno i lijepo čitanje. Standardni znakovi i interpunkcije su uobičajeni i bit će od koristi, ali svaki se čitač uz postojeće može poslužiti i drugim prikladnim znakovima.

Znakovi za stanku su interpunkcijski pravopisni znakovi. Svi oni imaju određenu dužinu trajanja i intonaciju. Kao znak za veću logičku stanku između teksta gdje treba udahnuti može se uzeti npr. (//), a za kraću stanku bez odaha (/). Za sporo čitanje (<), brzo (>), ubrzano (>>), itd.
Novi odjeljak je znak završetka jedne tematske cjeline teksta kod kojega bezizostavno treba napraviti dužu stanku, udahnuti i koncentrirati se za daljnje čitanje.

Navodni znaci označavaju citiranje tuđih, već rečenih ili sumnjivih riječi, rečenica kao i dijela teksta koji ne pripada autoru, ali potkrepljuju neku tvrdnju ili govore o istoj tematici. Prema citiranim riječima se treba odnositi oprezno, sa štovanjem, jer se uporabljuju tuđe riječi i tvrdnje. Najbolje ih je izgovoriti na način kako ih je autor zamislio i želio naglasiti. Prije navodnih znakova treba napraviti stanku, udahnuti i tako posebno intonirati navode da se osjeti da su to tuđe riječi koje se uklapaju u dati sadržaj. U samom citatu se ponašati kao i u drugim tekstovima, poštujući dana pravila interpunkcijskih znakova. Na kraju citata zaobliti intonacijski naboj spuštenim glasom.

Interpunkcije su znakovi koji nam služe unutar rečenice za lakše čitanje, stanke i intonaciju naglaska.

Točka je znak rečenične granice. Kad smo pročitali jednu rečeničnu cjelinu, treba stati, udahnuti i napraviti u izgovoru blagi intonativni luk.

Zarez  je pravopisni znak koji se često koristi u nabrajanju, kao kratka stanka i kao intonacijski lom gdje rečenična intonacija mijenja svoj smjer. On može čitača zavarati, ako se ne gleda na smisao i melodiju rečenice, jer nije nužno da se kod svakog zareza zastane i podigne glas.

Točka-zarez se upotrebljava u nizanju, kad se unutar rečeničnog niza dokinuta rečenična granica među rečenicama želi još maksimalno sačuvati, kad se novo uspostavljena rečenična granica osjeća gotovo kao rečenica. Čitač će se prema točki zarezu ponašati kao i prema samoj točki: stati i udahnuti.

Dvotočje je rečenični znak koji najavljuje dolazak nabrajanja ili pojašnjavanja prethodne tvrdnje kod koje treba na trenutak stati i pripremiti se za ono što slijedi u rečenici. Ono se uporabljuje i onda kad se unutar rečeničnog niza od sadržaja jedne rečenice želi uputiti na sadržaj druge. Na kraju rečenice kojom se uvodi upravni govor stavlja se dvotočje.

Upitnik stoji na kraju rečenične cjeline kao znak upitne intonacije. Ako stoji iza jedne riječi, upitna intonacija se odnosi na samu riječ. Znak pitanja najavljuje odgovor u nastavku teksta. Kod upitnika, kao i kod točke, treba stati, udahnuti i pripraviti za nastavak čitanja.

Uskličnik je znak usklika, iznenađenja, oduševljenja i usklične intonacije rečenice ili riječi kad treba povisiti ton. Po značenju, naglasku i stanki jednak je točki i upitniku. Obično se upotrebljava tamo gdje treba podići glas i dinamiku čitanja. Njime se iskazuje naglašen osjećajni odnos čitača prema sadržaju rečeničnog ustrojstva.

Trotočje je znak nedovršene misli u tekstu ili rečenici, kao i oznake stanke ili nadovezivanje misli na neizrečeno. Kad čitač naiđe na tri točke, napravit će stanku, udahnuti i nastaviti čitati pokušavajući povezati nedovršene misli s tekstom koji slijedi.

Crtica se upotrebljava unutar rečeničnog niza kad se među rečenicama želi naglasiti granica i stanka, te njihov intonacijski naglasak. Crtica može zamijeniti navodnike, kad se stavlja na početku i na kraju upravnog govora.