|
| |
|
|
Priprava |
| |
 |
|
Priprava za čitanje zauzima prvu i značajnu fazu u procesu liturgijskog čitanja. Kakva je priprava, takav će biti i nastup. Bolja i temeljitija priprava olakšava sam nastup. Priprava ima više stupnjeva, a od svakog čitača ovisi koliko će ona trajati. Iskusniji i stariji čitači s više prakse i iskustva, trebat će manje vremena za pripravu. Početnici i mladi čitači potrošit će više vremena, a pomoć starijih i drugih iskusnijih pastoralnih suradnika i svećenika dobro će im doći.
Liturgijski tekst (čitanje) potrebno je unaprijed izabrati i pogledati. Najbolje je da tjedan dana prije znamo što se čita i svaki dan postupno vježbati i živjeti sa sadržajem koji je u njemu. Ako se radi o nedjeljnim čitanjima, odrediti crkvenu godinu (A, B, C), prepoznati liturgijsko vrijeme( Došašće, Božić, Vrijeme kroz godinu, Korizmu, blagdane.), pronaći tekst u lekcionaru, Svetom pismu,>Živom vrelu>. |
|
|
| |
Kad smo pronašli i pogledali tekst, tad ćemo odrediti vrstu, odnosno raspoloženje teksta.
Za lakšu i uspješniju komunikaciju. U liturgijskim tekstovima postoje različiti književni stilovi i rodovi: od epskog i lirskog, do dramskog i mudrosnog. Svaka vrsta teksta zahtjeva poseban pristup i drugačiji način priprave, kao i sam nastup. |
|
| |
Razumjeti poruku teksta. Ono što se ne razumije, ne može se uvjerljivo prenijeti drugima. Profesionalni spikeri na radiju ili televiziji teško mogu dobro pročitati tekst koji ne razumiju. Nužno je određeni svetopisamski tekst čitati u sebi dok ga se ne shvati i razumije. Da bismo provjerili jesmo li razumjeli jedan tekst, zatvorimo knjigu i pokušajmo svojim riječima prepričati ili rastumačiti pročitano.
Više puta naglas pročitati cijeli odlomak teksta. Interpretaciju teksta vježbati glasnim čitanjem . Tko u sebi (samo očima) pročita dio liturgijskog čitanja, zakazat će u nastupu. Kad naglas više puta pročita, uoče se sve osobine, ljepota, snaga i
nekog teksta. Vježbanjem se mogu ispraviti određene poteškoće s kojima se susrećemo u čitanju, kao što su mucanje, nepravilno disanje, prebrzo ili presporo čitanje.
|
|
 |
|
|
| |
Kod glasnog čitanja važno je odrediti ritam disanja i izgovora, boju glasa za pojedine dijelove teksta, maksimalno aktivirati glas, osjetiti raspoloženje i emocionalni naboj. Onaj tko čita, ne može ostati ravnodušan i pasivan na sadržaj teksta, jer ga on treba izazvati dinamikom svog događanja.
Pripremanje teksta za čitanje uključuje njegovo raščlanjivanje radi bolje preglednosti i sigurnosti. Svaki tekst ima bitni, sporedni, popratni i dodatni dio. Naglaskom, intonacijom i stankama raščlamba će doći do izražaja. Odrediti logičke i gramatičke govorne cjeline. Zbog isticanja, intonacije i raščlanjivanja teksta potrebne su stanke u čitanju kao i za rečenični naglasak. Prilikom pripreme čitanja, svaki će čitač pokušati podijeliti tekst na nekoliko smislenih odlomaka, označujući veće stanke između većih odlomaka i kraće između manjih odlomaka.
Kao što svaki tekst i svaka riječ, tako i svaka rečenica ima svoj naglasak i rečeničnu intonaciju, kojima je svrha izražavanja nijanse značenja različitih osjećajnih stanja. Rečenični naglasak pretpostavlja određena mjesta i pojačan izgovor riječi koje treba naglasiti u samoj rečenici, a rečenička intonacija je melodijska linija rečenice što predočuje kretanje rečeničnog tona i tako pomaže slušatelju u pravilnom razumijevanju. Rečenična intonacija može biti uzlazna, silazna ili ravna, već prema tome kakav je rečenični sadržaj ili čitačevo osjećajno stanje, je li rečenica završena, nezavršena ili je pitanje. Viši stupanj čitanja, kao što su spikersko i interpretativno, često koriste i puštaju naglasak na razini rečenice.
Naglasak (akcent) na razini riječi spada u pripravu za čitanje, a sastoji se u isticanju jednog sloga u riječi nad drugim. U hrvatskom književnom jeziku razlikuju se riječi koje imaju vlastiti naglasak (naglašene ili samostalne) i one koje nemaju vlastitog naglaska (nenaglašene ili nesamostalne riječi). Po naglasku možemo prepoznati govornu kulturu, kao i regionalnu pripadnost nekog čitača.
U našem su jeziku četiri naglaska: dugosilazni ili silazni, kratkosilazni ili brzi, dugouzlazni ili uzlazni i kratkouzlazni ili spori. Postoje pravila za određivanje naglaska, a navodimo samo najvažnija.
Silazni se naglasci ostvaruju samo u jednosložnim riječima ili na prvom slogu riječi.
Uzlazni se naglasci ostvaruju na svakom slogu riječi osim zadnjem ili jednosložnim riječima.
To znači, da jednosložne riječi imaju samo silazne naglaske, a višesložne riječi silazne ili uzlazne na prvom slogu i uzlazne na ostalim slogovima, osim na zadnjem.
Klitike su nenaglašene riječi u hrvatskom jeziku, a dijele se na prislonjenice ili proklitike i naslonjenice ili enklitike. Prislonjenice su :a, i, ni, da, kad, ne, među, mimo, preko, oko. One su nenaglašene kada se nađu ispred riječi s uzlaznim naglascima.
Naslonjenice su primjerice: me, te, ga, je, mi, se, sam, ću. One su važne uz naglašenu riječ ispred sebe i uvijek su nenaglašene.
Riječ se raščlanjuje na slogove koji mogu biti naglašeni i nenaglašeni, dugi i kratki. Slog koji se ističe snagom, tonom i trajanjem je naglašeni slog, a koji se tim ne ističe je nenaglašeni slog. Nenaglašeni se slogovi međusobno razlikuju po trajanju, ili su dugi ili kratki. Ako se kod čitanja ton podiže govorimo o uzlaznom tonu (uzlaznoj intonaciji), a ako se ton spušta govorimo o silaznom tonu (silaznoj intonaciji). |
|
| |
Pravilno i čisto čitanje preduvjet je dobrog nastupa liturgijskog čitača. Slivano i tečno izgovaranje glasova prenosi poetiku, preciznost ističe logičnost, preglasan i prejak izgovor prenosi afektivnost svakog čitača. Svaki čovjek ima poseban način čitanja, ali se dobrom pripravnom vježbom mnoge dobre karakteristike daju poboljšati, a loše popraviti. Priprava za čitanje je preduvjet za uspješan nastup. |
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
| |
|
|
|
|
